Učiteljica: “Navedite mi neke primjere mitova…”
Učenik: “Komunistički mit o Jasenovcu kao logoru!”
Učenik jedne srednje škole u Rijeci, 2020.
Cjelogodišnji program Dnevnih boravaka EPK2020, programskog pravca 27. susjedstava, otvara vrata gostima i europskim privremenim sugrađanima. Raznorodnim kulturnim i umjetničkim programima zajednice progovaraju o različitim aspektima života i svakodnevice, ali i o problemima utkanima u kontekste urbanih i ruralnih sredina, šuma, otoka, obale, gradova i sela Primorsko-goranske županije.
Europsko susjedstvo i privremeni sugrađani Drenove dolaze iz Monsa, Belgija – Mundaneum Arhiva. Institucije koja je prva imala ideju prikupljanja znanja cijelog čovječanstva sa svrhom uspostave svjetskog mira, a pokrenuta početkom je 20. stoljeća (Otlet, La Fontain). Mjesto je to debata na kojem se zagovara znanje, mir, građansko društvo, demokracija kao konstantni dijalog između povijesti i perspektive. Svaku izložbu prati tematske aktivnosti uključujući konferencije ili kolegije, kao i pedagoške i edukativne aktivnosti.
Društvo štovatelja baštine “Bez granica” djeluje već dugi niz godina na Drenovi, a glavni im je cilj očuvanje i interpretacija lokalne povijesti uz upotrebu novih digitalnih tehnologija. Radi se o skupini volontera različitih kvalifikacija, no sa zajedničkom strašću prema povijesti i kulturnoj baštini. Nositelji su aktivnosti na uspostavi Zavičajnog muzeja Drenove kao dijela Kulturnog centra Drenova gdje se objedinjavaju razne inicijative u kontekstu “kulture u predgrađu” te participacije građana u znanstvenim istraživanjima (Citizen Science).
Fokus izložbe biti će problematika brisanja povijesti pod nazivom Damnatio Memoriae te njen realan ili potencijalan utjecaj „reinterpretaciju“ povijesnih zbivanja iz bliže ili daljnje povijesti.
Mundaneum Arhivi predstaviti će se sa izložbom o pacifizmu i evoluciji pokreta kroz vrijeme u Belgiji s obzirom da je njen položaj između dviju velikih sila dvaput rezultirao strašnim razaranjima u 20. stoljeću. Kultura sjećanja bila je (a to je i danas), ključna za razvoj belgijskog društva kao uključivog i multikulturalnog.
Društvo Bez granica baviti će se sa (s obzirom da je jezik jedno od područja kojim se aktivno bave) procesom eliminacije gotovo 2,8 milijuna knjiga iz RH tijekom 90-tih godina, te sistematskim brisanjem razdoblja od 1945 do 1990. iz naše kolektivne svijesti. “Otpisivano” je sve – od udžbenika za TIPSS, partizanskih monografija, do stručne literature na ekavici i brojnih knjiga za djecu. Danas je posve jasno da su tu prazninu popunili “neki novi klici” poput kralja YouTubea “na ovim porstorima” – Baka prase.
Posve je jasno da protok vremena, a pogotovo ovako velike društveno-političke promjene, šalju u “ropotarnicu povijesti” mnogo toga što više nema smisla čuvati. No kao i kod pretjerane primjene sredstava za čišćenje u higijeni, posljedice mogu biti pogubne – razvoj još jačih sojeva virusa ili u ovom slučaju pogubnih i retrogradnih društvenih koncepata.
Što je dakle Damnatio Memoriae?
Damnatio memoriae je pojam koji koristimo za opisivanje rimskog fenomena u kojem je vlast osuđivala sjećanje na osobu koju je ta ista vlast smatrana tiraninom, izdajnikom ili nekim drugim neprijateljem države. Slike tako osuđenih ličnosti uništile bi se, njihova imena izbrisala iz natpisa, a ako bi osuđena osoba bila car ili drugi vladin dužnosnik, čak bi se mogli ukinuti i njegovi zakoni. Kovanice s likom cara kojem je njegovo sjećanje proklet bilo bi povučeno ili poništeno.
U slučaju Rima, nije se radilo o pukom revanšizmu ili politički motiviranom vandalizmu, koji su provodili nezadovoljni pojedinci, jer je za osudu bilo potrebno odobrenje Senata. Brojni su primjeri damnatio memoriae kroz povijest Rimske Republike i Carstva. Čak 26 careva za vrijeme Konstantinove vladavine doživjelo je brisanje iz povijesti. No, takva brisanja nisu bila neka rimska ekskluziva. Egipatski faraoni Hatshepsut i Akhenaten također su uništili mnoge slike, spomenike i natpise od strane političkih protivnika ili vjerskih purista. A slična praksa vladala je i na našim prostorima – primarno u “konverziji” religioznih objekata i spomenika. Charles W. Hedrick Jr. smatra da, je povijesno gledano, imaju i primjenjuju sva društva, uključujući i moderne zapadne liberalne demokracije. Imaju je, jer imaju potrebu za selekcijom u pogledu onoga što treba pamtiti, a što zaboraviti.
Damnatio je termin rimskog privatnog, a potom i krivičnog prava. Označava štetu koju neko pretrpi na svom imanju. O etimologiji riječi nema saglasnosti među filolozima. Jedni u njoj vide glagol deminuere, umanjivati, zakidati, a drugi je vežu za grčku riječ (dapáne), trošak, izdatak. Bliski su mu termini damna i damnare, u značenju šteta i štetiti, oštetiti, ali i odštetiti. Značenje koje nas ovdje zanima možda bi se u našem jeziku najbolje našlo u stilski obilježenom glagolu “štetovati” koji, imajući u vidu imenicu memoria, omogućava konstrukciju “štetovati sa sjećanja”, to jeste “u svojstvu osuđenika biti određen na zatiranje javnog sjećanja na sebe”. Valja reći da u južnim štokavskim krajevima postoji i riječ “damla”, kao i izraz “damla ga pogodila” ili “damla ga bilo”, koje svakako treba tražiti u “vulgarnoj” verziji riječi damna.
Sinan Gudžević, Manipulacija narodom putem manipulacije sjećanjem, esej
Za razliku od same damnatio, pojam damnatio memoriae ne poznaje ne samo rimsko pravo, već ni rimska književnost. Ovo zvuči skoro neprihvatljivo, čak i za nekoga ko se dugo bavi rimskom starinom. Jer se, čak i u nekim mjerodavnim monografskim i enciklopedijskim publikacijama, nailazi na tragove uvjerenja da su i memoria damnata i damnatio memoriae pojmovi sa čvrstim statusom u antičkom Rimu. Sintagma je moderna tvorevina i upotrebljava se najčešće u opuštenom značenju za razne mjere s ciljem zatiranja sjećanja ili na umrle vladare, ili na uklanjanje glavnih tragova sjećanja na nekoga ko je umro, ili na nešto što se smatra završenim, a na koga se ili na šta se sjećanje smatra ili proglašava društveno štetnim ili nepoželjnim.
Damnatio memoriae nisu bili potpuno uspješni u brisanju sjećanja na pojedinca. Među carevima koji su pretrpjeli damnatio memoriae nalaze se neke od najpoznatijih ličnosti iz rimske povijesti, poput Kaligule ili Nerona. Saznanja o tim ljudima dolaze nam ne samo iz tekstova napisanih tijekom njihovog života i kasnije, već i iz slika koje su preživjele neposredno nasilje damnatio memoriae, a zatim i stoljeća zanemarivanja.
Akakva je hrvatska verzija D.M.?
U širokom vremenskom luku, od prvog do devetnaestog stoljeća Kristove ere, prati se fenomen «damnatio memoriae» na spomenicima istočne obale Jadrana. Izabrani primjeri, naravno, odreda potvrđuju kontinuitet antičkog običaja poznatog u širem svijetu, ali gotovo svaki pojedinačno raskriva okolnosti njegova obavljanja u uvjetima domaće povijesti. Budući da su tek rijetki rasvijetljeni dokumentima, a većinom nisu ni obrađeni u stručnoj literaturi, nastoji ih se sagledati u kronologiji koja samo donekle pruža i okvire razlozima «zabrane spomena» ili načinima izvršenja «osude na zaborav».
Na prvom su mjestu potiranja poganskih biljega i ostataka antičko-rimske kulture od strane kršćanskih pobjednika koji su utvrdili održanje običaja do duboko u srednji vijek. Premda je glavnina ostalih potaknuta s mijenama ideoloških stajališta, poglavito ovisna o odlukama crkvenih ustanova, učestale su posljedice državno-političkih programa pa i privatnih posezanja ili spontanih djelovanja. Razvidno nema jedinstvenih pravila te se lanac primjera prati do u kasno doba i kao jedan od vidova kulturološkog izražavanja provincijalnih prostora urbane i ruralne naravi.
Zapravo, u lancu tijekom stoljeća suštinski jednoznačnih pojava «damnatio memoriae» mogao se spoznati kontinuitet jednog drevnog običaja pa i pomodnog, ne samo kulturnog izražavanja. Taj je zametnut u antici s predznakom univerzalnosti, ali je u srednjem vijeku na jadranskoj obali s dinamičnijim
povijesnim zbivanjima dobio različite vidove, više-manje opstajuće i kasnije.Njihovim se zbrajanjem ne može zacrtati stroga tipološka podjela, a ostaje šteta u cjelini načinjena mozaiku koji bi bez tih posredovanja bio kompaktniji i osebujniji. Uglavnom su njegovu sakaćenju izričitije pridonosili moćniji čimbenici društva, pa i to ostaje pokazateljem općih odnosa u raznim etapama regionalnog razvoja. Pri potezima brisanja mjesnih stečevina i tradicija, možda su strani počinitelji gdjekad bili odlučniji i uvjerljiviji, dok su domaći jednakim moralom mjerljive radnje izvodili neposrednije. Kad su već posezali u naslijeđe hoteći mu mijenjati fizička lica i idejna naličja, nisu redovito provodili potpuna poništenja spomenika, a nalazili su načine očuvanju njihovih sadržaja barem u živim predajama.
Takva je «ekonomija» u biti odgovarala psihologiji provincijalnih sredina, obazrivijih prema vlastitoj baštini od stranih upravljača, slabije zainteresiranih za dobra područne tradicije, ali ništa manje osjetljivih na opće ideje koje zadirahu u pore prostora i struje vremena. U tom smislu neće biti pogrešno ustvrditi da su metodom brisanja spomena ili nametanja zaborava u segmentima prošlosti svi njezini sudionici na izvjestan način također gradili kulturni identiteti istočnojadranskog podneblja.
Igor Fisković, O primjerima «damnatio memoriae» iz hrvatske baštine, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Želim znati više:
Sinan Gudžević: “Manipulacija narodom putem manipulacije sjećanjem“
Ivor Car: “Zaboravljena povijest“