Riječi koje nestaju

Riječi koje smo zamijenili tijekom 30 godina.

Hrvatski jezik – borba za mjesto pod suncem

Hrvati imaju bogatu povijest jezika – počevši sa latinskim i latinicom, preko, usvajanja uglate glagoljice i hrvatske ćirilice, pa potom opet povratka na latinicu. Do 1500. godine već je razvijeno tiskarstvo u obalnim gradovima (Senj, Kosinj, Rijeka …), a u 16. stoljeću svjedočimo bogatoj čakavskoj i štokavskoj književnosti. Tada se pojavljuju i prvi višejezični rječnici (Faust VrančićDictionarum quinque nobilissimarum europae linguarum – latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae). Tijekom 17. stoljeća veći broj djela izdaje se i na kajkavskom jeziku, pa se čak uvriježilo pisanje mješovitim čakavsko-kajkavsko-štokavskim izrazom. Bartol Kašić piše i prvu gramatiku hrvatskog jezika – Institutionum linguae illyricae libri duo . U 18. stoljeću svjedočimo pravoj eksploziji rječnika, leksikona i književnih djela koja se i dan danas izvode. Ilirski pokret obilježio je 19. stoljeće kroz borbu protiv mađarizacije, germanizacije i talijanizacije te za očuvanje hrvatskog jezika. Hrvatski književnici i znanstvenici nastoje odrediti književni jezik koji će biti zajednički svim Hrvatima. Mogli su birati između dvaju veoma rasprostranjenih i visoko razvijenih književnih izraza: štokavskoga i kajkavskoga. Dana je prednost štokavštini jer je među Hrvatima najmnogoljudnija, dok su kajkavski i posebno čakavski pali u drugi plan. Početak 20. stoljeće bio je posebno turbulentan – najprije raspad Austro-Ugarske Monarhije, a potom osnivanje nove južnoslavenske države – Kraljevine SHS (Jugoslavije), no to nije donijelo poseban probitak za hrvatski jezik u razdoblji između dva svjetska rata. Tada nastaju prvi pokušaji stvaranja nekog novog unitarnog jugoslavenskog jezika u kojem će dominirati srpski jezik. Pokušaj povratna na osnove hrvatskog jezika iz 19. stoljeća napravljen je za vrijeme NDH kroz izdavanje korjenskog Hrvatskog pravopisa usprkos protivljenju brojnih jezikoslovaca.

Nakon Drugoga svjetskoga rata i stvaranja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nastavilo se sa daljnjim pokušajima integracije i diferencijacije jezika Hrvata, Srba, Bošnjaka (Muslimana) i Crnogoraca. Jezična integracija izražavala se, ponajprije prema hrvatskomu jeziku, putem istiskivanja njegovih etnojezičnih osebujnosti i posebnosti te izjednačavanjem sa srpskim jezikom, stvaranjem ili pokušajima stvaranja jednoga etnolingvonima, kodificiranoga zajedničkoga pravopisa i unifikacijom leksika. U prvoj fazi izgradnje nove federativne socijalističke jugoslavenske države na čelu s KPJ/SKJ-om etnojezična se politika zasnivala na ravnopravnosti narodâ i jezikâ čija su načela bila određena još na 2. zasjedanju AVNOJ-a 1943. god. u Jajcu. U novom ustavu FNRJ-a 1946. god. proglašena je ravnopravnost i samostalnost četiriju jezika: hrvatskoga, srpskoga, slovenskoga i makedonskoga.

Sredinom 1950-ih godina etnojezična politika postupno poprima sve jači političku i kulturnoideološku narav, ponovno se javlja koncepcija o potrebi spajanja i unifikacije jezika, ponajprije Hrvata i Srba u korist srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga (srpskoga), što je na kraju rezultiralo potpisivanjem Novosadskoga dogovora 1954. god. te izradbom zajedničkoga pravopisa i početak sastavljanja općega rječnika. Rast jezičnoga jugounitarizma u odnosu na hrvatski jezik i opasnost daljnje etnojezične asimilacije te gubitak vlastite etnolingvokulture izazvali su 1967. god. usvajanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaracija i njezin utjecaj na kasnija zbivanja, ponajprije na prekid izdavanja Rječnika dviju Matica, na otkazivanje Novosadskoga dogovora, tiskanje hrvatskoga pravopisa (“londonac”), a na kraju i na ustavnu promjenu iz 1974. god. naziva i statusa hrvatskoga jezika izazvali su daljnju međujezičnu divergenciju i na kraju autonomno razvijanje hrvatskoga i srpskoga jezika.

Pristupanjem Republike Hrvatske u Europsku Uniju, Hrvatski jezik postao je 24. službeni jezik u EU -u, ali tzv. radni jezici Europskoga povjerenstva i upravnih tijela ipak su samo engleski, francuski i njemački. Teško je prognozirati kako će se razvijati hrvatski jezik kao jedan od službenih u globalnoj europskoj zajednici među državama i jezicima koji imaju različit povijesni, politički, gospodarski, kulturni i sociolingvistički status, pa i vlastite tradicije etnoligvokulturne baštine u EU -u, u uvjetima odsutnosti jezičnoga zakona u Hrvatskoj koji bi ga branio u svim pojavnostima. U zadnje vrijeme sve više zemalja EU-a izražava zabrinutost za sudbinu svoje etnokulture i predlažu hitnu preobliku globalizacije u korist etnizacije i suverenosti.

Evolucija hrvatskog jezika tijekom 15 godina (1987.-2003.)

Zanimljiva jezična analiza napravljena je u okviru doktorske disertacije dr. Branke Barić, uspoređivanjem tekstova najčitanijih dnevnih novina (Večernji list, Novi list i Slobodna Dalmacija) u trima različitim hrvatskim regijama u razdoblju od 1987. do 2003. godine. Predmet analize bili su članci preuzeti svakoga prvoga ponedjeljka u mjesecu veljači, travnju, lipnju, kolovozu, listopadu i prosincu, a odabrani su tekstovi iz rubrika svijet, domaće teme, kultura, crna kronika, sport i regionalne teme. Istraživanje je i danas relevantno s obzirom da su se u promatranom razdoblju dogodile najveće jezične promjene, koje su samo potvrđene u narednom desetljeću.

Pa pogledajmo kako nam je evoluirao jezik.

Aerodrom – zračna luka

Sinonimni par aerodrom i zračna luka primjer je u kojem je zamijenjen internacionalizam hrvatskom riječju, u ovom slučaju, sintagmom. Iz tablice je vidljivo da je aerodrom bio vrlo frekventna riječ od 1987. do 1995, nakon čega je nastupio snažan pad frekvencije na samo 11,40 %. Nakon završetka rata zračna luka dobila je prednost u tekstovima promatranih novina. Samo u prve tri godine istraživanja 1987, 1989. i 1991. riječ aerodrom spominje se 88,6 %.

Ambasada – veleposlanstvo

Leksem ambasada je općeprihvaćen internacionalizam u mnogim jezicima, međutim u hrvatskome je još u 19. stoljeću dobio novotvorbom adekvatnu zamjenu. Leksem veleposlanstvo ponovno se upotrebljava, točnije od devedesetih, te je u potpunosti zamijenio i potisnuo leksem ambasada.

Biblioteka – knjižnica

Suvišan internacionalizam biblioteka, uz sasvim uvriježenu domaću riječ knjižnica, nametao se u godinama 1987. i 1989. u sklopu „zajedničkoga” srpsko-hrvatskoga jezika iz čega se može uočiti da je leksem knjižnica postojao, međutim nedovoljne uporabne frekvencije. Ako se pogleda postotak uporabe obiju riječi, može se vidjeti da je gotovo izjednačen te da su obje riječi približno jednako zastupljene u dnevnim novinama.

Delegacija – izaslanstvo

Delegacija je internacionalizam koji je očito izgubio svoje mjesto u javnoj uporabi. Na njegovo je mjesto došao leksem izaslanstvo.

Faktor – čimbenik

Internacionalizam faktor zamijenjen je leksemom čimbenik. Čimbenik je leksem koji je do 1991. bio gotovo izvan uporabe, a nakon smjene vlasti, točnije nakon ratne 1995. potisnuo je internacionalizam faktor iz uporabe te tako sebi osigurao prevlast u idućim godinama.

Funkcionar – dužnosnik

Funkcionar vrlo je česta i rado upotrebljavana riječ u vrijeme bivše jugoslavenske države. U grafikonu je lijepo prikazana gotovo simetrična slika jedne riječi koja nestaje te prelazi u pasivni sloj i pojava te prodor i opstanak hrvatske riječi koja se uspjela dobro nametnuti i zauzeti svoje mjesto u korpusu.

Rezerva – pričuva

Sinonimni par rezerva – pričuva u dnevnim novinama pokazuje relativno malu frekvenciju pojavljivanja. Zanimljivo je primijetiti da se leksem pričuva pojavljuje 1995. i u Večernjem i u Novom listu.

Teatar – kazalište

Teatar – kazalište je sinonimni par čije se sastavnice isprepliću tijekom godina od 1987. do 2003, što u postocima frekvencije iznosi 34,85 % u korist teatra, a to znači da se u nešto manje od dvije trećine slučajeva upotrebljava hrvatska riječ kazalište.

Budžet – proračun

Iako je leksem budžet anglizam, pojam je preuzet iz ekonomske znanosti bivše države u kojoj je to bila vrlo čestotna riječ u kontekstu ekonomske politike države, potrošača i sl. Riječ proračun nije nova jer se pojavljivala i 1987. i 1989. s vrlo slabom frekvencijom u svim listovima.

Dozvoliti – dopustiti

Glagol dozvoliti je rusizam koji je u hrvatski ušao preko srpskoga. Iako je odavno s normativnoga gledišta prednost imao glagol dopustiti, dozvoliti se ukorijenio, pogotovo u razgovornom stilu, a razloge treba tražiti što je imenica dozvala ostala nezamjenjiva. Odnos para dozvoliti – dopustiti ima priličnu raspršenost u svim promatranim listovima i godinama.

Krivični – kazneni

Na grafikonu prikazan je još jedan primjer zamjene srpskoga hrvatskim leksemom. Prema stupcima vidljiva je pretežna uporaba leksema krivični od 1987. do čak 1995, i to u regionalnim novinama Novom listu i Slobodnoj Dalmaciji te iznosi 59,22 % od ukupnoga broja pojavnica u svim trojim novinama, dok je Večernji list iste godine uveo prevlast hrvatskih pravnih naziva i otad je potpuno istisnuo leksem krivični.

Nauka – znanost

Pokušaj zamjene leksema znanost leksemom nauka u dnevnim novinama u vrijeme SFRJ-a pod krinkom zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika (tako se zvao), nije uspio, barem nije posljednjih godina ondašnje države jer se naziv znanost upotrebljavao od 19. stoljeća, s tim da je od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika postao prestižan.

Spisak – popis

Spisak je leksem koji je nametnut iz srpskoga preko administarivnoga jezika i koji je uspio preživjeti pa se čak i danas sreće u razgovornom jeziku. Iako u ukupnom postotku uporabe tijekom istraživanih godina čini gotovo ¼, odnosno 23,76 %, s vremenom se spisak gubi iz javnih glasila.

Štampa – tisak

Prema grafikonu u leksičkom paru štampa – tisak vidljiva je zamjena leksema štampa leksemom tisak. Ovdje je riječ o talijanizmu koji je također nametnut u vrijeme jugoslavenske države kao zajednička riječ, dok je tisak bio potisnut. Promjena se javlja već 1989. u Večernjem listu koji prvi daje prednost hrvatskoj riječi. Ostale novine uvode leksem tisak na svoje stranice tek 1991, od 1995. godine riječ štampa više se ne javlja u značajnoj frekvenciji kao nekad, a od 2003. nijednom nije zabilježena.

Uhapsiti – uhititi

Glagol uhapsiti u jugoslavenskoj je državi potpuno prevladavao i u općem i u terminološkom jeziku. Ni 1987. ni 1989. nije zabilježen sinonim u dnevnim novinama. Tek se 1991. javlja riječ uhititi koja potpuno mijenja sliku i potiskuje leksem uhapsiti. Od 1995. leksem uhapsiti sasvim je zamijenjen leksemom uhititi te eventualna pojedinačna javljanja u dnevnim novinama svedena su na minimum i statistički gledano ne predstavljaju nikakvu bitnu značajku osim propusta lektorskih službi.

Djelatnik – radnik

Gornji prikazuje leksičku zamjenu leksema radnik djelatnikom. Utjecaj novonastale državne administracije koja je u prvom redu istisnula leksem radnik, a potom mediji proširili, doveo je do toga da se inzistiralo na uporabi leksema djelatnik jer se o radnicima i radništvu u prethodnoj državi previše govorilo i stvarala se negativna konotacija pri spomenu te riječi jer je izazivala asocijacije na komunizam. Zato je nova država trebala novi naziv pokretačkoga mehanizma gospodarstva te se djelatnik pokazao sjajnom zamjenom. Međutim, „ni jedan rječnik hrvatskoga jezika (stariji od 1990. godine) nema imenicu djelatnik u sinonimiji s imenicom radnik.

Glasovati – glasati

Političke prilike u bivšoj državi i vijećanja o njezinoj sudbini, ali i društvena kretanja u Europi razlog su povećanja broja uporabe leksema glasati iz 1987. u 1989. da bi nakon 1991. njegova uporaba kao političkoga naziva gotovo nestala. Na njegovo je mjesto došla oživljenica glasovati koja je te iste godine zbog prvih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj postigla najveću frekveciju uporabe u svim novinama. Iako se kod Parčića spominje glasovanje po uzoru na talijansku riječ votazione, kod Pavešića se u Jezičnom savjetniku preporučuje glasati jer je glasati „u značenju ‘dati za što svoj glas pri izboru’ bolje nego glasovati, jer je prikladnije za izvođenje drugih riječi“.

Ophodnja -patrola

Ophodnja je još jedna u nizu oživljenica koje se javljaju u novom društveno-političkom poretku. Svoje pojavljivanje u dnevnim novinama bilježi 1995. godine i tako potiskuje dotadašnji leksem patrola. U prijašnjim godinama nije zabilježena, što daje zaključiti da je imala status riječi koju nije poželjno koristiti u javnim glasilima.

Putovnica – pasoš

Smjena vlasti i nova organizacija institucija i administracije dovela je i do leksičke izmjene naziva putnoga dokumenta. Bivša je država taj dokument nazivala pasošem, a nova je iskoristila već postojeću staru riječ putovnica. Njezino je pojavljivanje u skladu s novim državnim ustrojem od 1991. Uporaba leksema pasoš u Slobodoj Dalmaciji 1995. nije pokušaj vraćanja staroga naziva, nego novinarskoga naglašavanja vlasništva putnoga dokumenta osobe u tekstu članka. Nakon 1991. leksem pasoš je historiziran te ga u dnevnim novinama nema.

Ravnatelj – direktor

Ravnatelj je jedan od oživljenih leksema koji je tijekom istraživanih godina pokušao konkurirati postojećemu leksemu direktor, međutim u tome je uspio, ali zamijeniti ga i preuzeti vodeće mjesto nije uspio. Već se 1989. nazire prvi pokušaj oživljavanja, međutim vrlo slabo i nezamjetno. Godine 1991. leksem direktor dobiva zamjenu koja je uzela određen broj mjesta uporabe dotadašnjemu leksemu, no prema grafikonu nedovoljno snažno.

Skladba – kompozicija

Unatoč malim frekvencijama leksem skladba zadržao se sve te godine. U srpsko-hrvatskom jeziku preferirao se internacionalizam, leksem kompozicija, pa je tako i u grafikonu uočljivo da nakon 1991. frekvencija uporabe toga leksema opada, ali se u potpunosti ne gubi, nego kao i leksem skladba u jugoslavenskom razdoblju postoji u smanjenom broju pojava.

Skrb – briga

Sinonimni par skrb – briga ima prilično visoku frekvenciju uporabe. Iz grafikona je vidljivo da je briga učestaliji leksem tijekom promatranih godina, a i u postocima njegova je uporaba 57,14 %, dok 42,86 % pripada leksemu skrb. Leksem briga nešto se više koristio u 1987. i 1989. godini jer nije imao adekvatnu zamjenu, a leksem skrb u bivšoj državi nije bio primjeren za javnu uporabu.

Nazočnost – prisustvo

U primjeru gornjega para vidljiva je nagla leksička zamjena, iako omjer uporabe leksema češće korištenoga u 1987. i 1989. godini čini tek nešto manje od 1/3 od ukupnoga broja pojavnica obaju leksema tijekom istraživanih godina. Mnogo više upotrebljavani leksem nazočnost čini 70,00 % uporabe. Nazočnost je devedesetih godina postao „hrvatskiji“ leksem, pa je i iz grafa vidljiv njegov nevjerojatan trend rasta bez obzira na neprimjerenost njegove uporabe u svakom kontekstu. U tom purističkom čišćenju nije se uopće uočavalo da mjesto srbizma prisustvo postoji hrvatska riječ prisutnost i da nema nikakva razloga za njezino izbacivanje iz uporabe te da postoji razlika u značenju, odnosno da se nazočnost upotrebljava za osobe, a prisutnost za neosobe. Oba su leksema izazivala priličnu konfuziju jer su se smatrali sinonimima i iste uporabne vrijednosti pa ne čudi da je jedan leksem nestao iz uporabe zbog nepoželjnosti, dok je drugi povećao svoju uporabnu čestotu i u kontekstima u kojima mu nije mjesto.


Želim znati više:

Branka Barić, doktorska disertacija, Razvoj hrvatskog leksika na razmeđi stoljeća, Hrvatski studiji, Zagreb, 2013.

Artur R. Bagdasarov, O etnojezičnoj politici u socijalističkoj Jugoslaviji, Filologija 71, Zagreb, 2018.

prof. Martina Valec-Rebić, Kratka povijest hrvatskog jezika, Križevci, 2015.

error

Enjoy this blog? Please spread the word :)