Prokletstvo zaborava

Nasilje nad pamćenjem, nad sjećanjem i nad uspomenama, na području nekadašnje Jugoslavije u posljednjih trideset godina provodi se sistematski. Primjera za brisanje sjećanja na ljude i događaje i događaje, kao i nametanje alternativnih ima mnogo. No, ta (ne)kultura sjećanja imati će (i već ima) ozbiljnih reperkusija.

Prolog

Hrvatska se čisti i čistit će se dokle god ne osvane u svome autentičnom ruhu. Sretni smo što je konačno došlo vrijeme za to“. Jer, „svi oblici njezina života i svi segmenti njezina korpusa“ bili su zagađeni „jugounitarističkim i velikosrpskim smećem“ i sada, čisteći se od toga smeća, obnavlja svoj izvorni lik i vraća se vlastitome biću…

Očišćeno od povijesnih naslaga „biće“ se ponovno ukorjenjuje u sve segmente nacionalnog „korpusa“.

Nakon iskorjenjivanja i prljanja slijedi čišćenje i ponovno ukorjenjivanje…

Slobodan Prosperov Novak, 1996.

Ante Lešaja: Knjigocid

U ovoj knjizi Lešaja je uništavanje knjiga u Hrvatskoj podijelio u dva tipa: prvi tip je uništavanje u zonama oružanih sukoba, a drugi izvan zona oružanih sukoba. Iako je velik broj knjiga uništen u neposrednim ratnim djelovanjima, još više je knjiga nestalo u čišćenju i otpisu knjižnog fonda u javnim i privatnim knjižnicama. Sam autor je počeo obrađivati ovu temu jer je bio jedan od aktera “Slučaja Korčula”. U Korčuli su 1997. godine građani negodovali jer su u kontejneru za smeće našli velik broj odbačenih knjiga. Knjige su bile u dobrom stanju i imale su pečat njihove knjižnice.

Građani su se sjećali da su mnoge od tih knjiga bile poklanjene biblioteci, pa i od strane stanovnika Korčule, prilikom osnivanja knjižnice 1990. godine. U tom je osnivanju aktivno sudjelovao Ante Lešaja, pa su Korčulani, iako on više nije bio aktivan u knjižnici, i njemu dojavili o ovom nemilom događaju. Slučaj je postao poznat kako zbog brojnih novinskih napisa (Tjednik, Feral Tribune, …) tako i zbog sudskih epiloga. Krivima su proglašeni Feral Tribune i Milan Kangrga, s tim da je Kangrgin postupak nakon prvostupanjske nepravomoćne presude obustavljen. Ravnateljica koja je izvršila otpis knjiga i koja je podigla navedene tužbe, nije bila kažnjena ni od strane suda (nitko je nije ni tužio), ni od strane svojih nadređenih. Krivima su proglašeni oni koji su na taj čin javno upozorili, a nitko nije optužio, pa tako ni okrivio, one koji su knjige uništavali.

Otpisane

U ratnim godinama desila i promjena društvenog poretka, pa je bilo očekivano da će i knjižni fondovi doživjeti svoju promjenu i reviziju. Ono što je za svaku osudu i što se ne može opravdati, to je način postupanja sa knjižnom građom. Knjige su uništavane bacanjem u kontejnere za otpad, odvoženjem na gradske deponije, prodajom za stari papir, spaljivanjem i drugim necivilizacijskim metodama. U velikom broju slučajeva nije izvršena revizija, a nije postojao ni popis građe koja je otpisana (ili autoru ove knjige nisu htjeli taj popis predočiti). Otpis je često je rađen stihijski, ali svoju je podlogu imao u “Naputku za rad sa knjižnicama osnovnih škola” kojeg je izdalo Ministarstvo prosvjete, kulture i športa, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Knjižnice grada Zagreba, Zavod za školstvo, Razvojna služba i Matična služba 1992 godine. Predmet ovog naputka su načela revizije fondova u knjižnicama osnovnih škola. U naputku se izričito navodi da iz školskih knjižnica treba odstraniti ideološki obojenu literaturu, svu literaturu na ćirilici, svu literaturu koja nije pisana od autora hrvatske nacionalnosti ili prevedena na hrvatski jezik (iznimno ne i autore drugih nacionalnosti ako su u popisu lektire).

Naputak_1
naputak_2

Na smetlištu su tako završile ideološke marksističke i socijalističke knjige koje gotovo nitko nije čitao ni do 90-ih godina.

Primjer ideoloških knjiga koje su završile na smetlištu

Ali, nažalost, na smetlištu je završio i Pirgo Anđelke Martić, Ježeva kućica Branka Ćopića, kompleti biblioteke Vjeverica, kao i Veli Jože i Medvjed Brundo Vladimira Nazora i to u otpisu osnovne škole u Vrsaru koja ponosno nosi njegovo ime. Spomenuti bi trebalo i Krležu čija su se djela često našla na ovim gomilama jer nisu bila izdana u Hrvatskoj. Čuđenje izaziva i otpis i uništavanje Dnevnika Ane Frank, Priča iz davnina Ivane Brlić Mažuranić, Bartola Kašića, Fromma, Platona, Nietzchea, Hegela, Feuerbacha ….

Gromoglasna šutnja institucija

Lešaja je iscrpno naveo velik broj novinskih članaka u kojima su zabilježena takva događanja. Sve je članke pokušao, a ponekad i uspio, potkrijepiti pismima, razgovorom ili izjavama sudionika događaja. Također je dao svoju korespodenciju sa mjerodavnim institucijama koje su se najčešće oglušile na njegove upite. Ministarstvo kulture je uglavnom odšutjelo na sva ova događanja koja su javno bila praćena brojnim napisima u novinama. Nekoliko puta kada su se ministri oglašavali, osuđivali bi pojedinačne ekscese i nemile događaje uništavanja knjiga i time ovu masovnu pojavu relativizirali i svodili na pojedinačne i rijetke događaje.

“Vlada će donijeti mjere za poticanje onog izdavaštva koje treba hrvatskoj državi. Primjerice, financirat će se javne knjižnice da se iz njih izbace knjige na srpskom i sličnim jezicima, odnosno na neprikladnim i zastarjelim prijevodima.”

Borislav Škegro, ministar financija sa saborske govornice pred uvođenje PDV-a 1997.

Time je Borislav Škegro postao jedini dužnosnik koji je javno rekao što se zapravo događalo. Ni te 1997. godine se nikako nije odstupilo od instrukcija danih u prvom “Naputku…” koji je prešutno važio od 1992. godine pa još desetljećima nakon toga. Zanimljivo je da, kako tvrdi Lešaja, integralni tekst “Naputka …” nije objavljen ni u jednom javnom glasilu u Hrvatskoj, ali je zato objavljen u Sloveniji u “Knjižničarskim novicama” 1992. godine.

Iako je Lešaja u svojim nastojanjima bio uporan, rijetko je koji sudionik otpisa knjiga želio govoriti o toj temi. Većina se oglušila na njegove upite i pisma, a oni koji bi odgovorili, bili su suzdržani i uglavnom nisu davali decidirane odgovore. Iz toga se može naslutiti da nikome od njih nije bilo ugodno govoriti o (ne)djelu u kojem su sudjelovali, neki od njih možda zdušno, ali su ipak nastojali prikriti ili se barem o navedenom ne izjašnjavati. Formalno gledano, postojao je “Naputak…” prema kojem su otpise vršili, ali se nisu ni pokušavali skriti iza te tužne forme već su samo prešućivali, šturo odgovarali i skrivali dokumente o otpisu, ako ih je bilo.

Koliko je knjiga uništeno?

Iako su neki novinari iznosili brojku od 2.800.000 uništenih knjiga, a neki i više, Lešaja se ne slaže s takvim senzacionalističkim pristupom. Zašto? Pa zato jer se brojevi ne mogu potkrijepiti službenim statistikama. U okviru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu djeluje i matična služba koja bi po zakonu trebala sumirati sve podatke svih matičnih službi iz RH te bi na taj način trebala raspolagati podacima o kretanju ukupnog fonda knjiga po godinama u RH. No, to nije slučaj što se tiče broja otpisanih knjiga, a ako jest, tražene podatke autor od njih nije uspio dobiti, ni za niz godina, ni za pojedinačne godine koje je zatražio. Isto tako, nije mogao dobiti ni podatak o kretanju ukupnog fonda knjiga za duže razdoblje.

Drugi izvor podataka mogao je bio Državni zavod za statistiku. Nažalost, ni podaci iz te institucije nisu omogućili pouzdan zaključak o broju otpisanih knjiga. Prvi je razlog što su neka područja u devedesetim godinama bila nedostupna, a drugi razlog je što se knjižni fond promatrao kroz ukupan broj knjiga, a ne i broj otpisanih knjiga. Ipak, neke je zaključke bilo moguće izvući. U narodnim je knjižnicama u RH u periodu od 1992. do 1995. godine na dostupnom području (dio RH je bio pod okupacijom) zabilježen pad sveukupnog broja knjiga od 70.000. U ostalim periodima zabilježen je stalni porast broja knjiga. U školskim knjižnicama (osnovne i srednje škole) je došlo do smanjenja u periodu od 1989. godine do 2007. godine za 281.000 knjigu. Ako se promatraju samo osnovne škole koje su doživjele značajniji pad broja od srednjoškolskih knjižnica, razlika između 1989. godine i 2007. godine je smanjenje broja knjiga za 556.000. Treba napomenuti da u ukupnom broju knjiga na kraju neke godine imamo stanje sa kraja prošle godine koje smanjujemo za otpisane knjige, ali povećavamo za novonabavljene knjige. Ni kroz 18 godina naše se osnovnoškolske knjižnice i pored svih novonabavljenih knjiga nisu oporavile od (ratnog i poratnog) gubitka knjiga.

“Tko pali knjige, palit će i ljude…”

Thomas Mann, 1875.- 1955.

Jedna nuspojava ovih događaja je bila ta da je Srpsko kulturno društvo Prosvjeta tih godina osnovalo svoju biblioteku. Do osnivanja je došlo jer su brojne srpske i ćirilične knjige koje su trebale završiti na smetlištu (često anonimno) dostavljene pred njihovo sjedište u Zagrebu. Svjesni situacije, iz SKD Prosvjeta izdali su “Poziv na akciju” u kojem poziva građane da spase vrijednu srpsku i ćiriličnu literaturu i da ih dostave Prosvjeti. Na taj je način nastala jedna manjinska knjižnica u RH.

Umjesto zaključka

Krajem 2019. godine u Ogranku Trsat Gradske knjižnice Rijeka, za vrijeme jednog predavanja kojeg sam pratila u American Corneru, sjedeći u blizini police sa dječjom literaturom ugledala sam knjigu koju sam prije više od 45 godina čitala kao dio lektire. Bio je to Pirgo kojeg je napisala književnica Anđelka Martić. Nakon 43 izdanja i iznimne popularnosti ove dječje knjige, malo je lane postalo nepodobno. Previše se družilo sa dječakom koji je bio u partizanima. Ipak, činjenica da ga ponovno pronalazim na policama narodne biblioteke, govori o tome da inkvizitorska vatra nije zapalila baš sve što je naumila, a mnogi pristojni ljudi pa i cijeli kolektivi u knjižnicama oduprli su se na svoj način “Naputku …” i sačuvali vrijedne primjerke knjiga koje ni tada, a i danas ne zaslužuju završiti na smetlištu.

Jasno, »Pirgo« je izbačen iz lektire samo zato što se radnja događa u kontekstu NOB-a. Vjerojatno sam zbog toga i ja »odletjela« i iz čitanki književnosti i iz lektire. To puno govori o vremenima koja smo preživjeli. Jer, meni je zaista neshvatljivo kako jedna neideologizirana knjiga, koja promiče ponajprije veličinu naivne dječje dobrote, a nikako bilo kakvu mržnju, uopće može biti nepoćudna. Književnost ne bi smjela ovisiti o promjeni političara na vlasti.

U toj knjizi nema idealiziranja jednih na račun drugih, niti ideoloških poruka. Uostalom, većina mojih knjiga nastala je po istinitim događajima, a Željko, glavni lik »Pirga«, koji je u međuvremenu stekao doktorat znanosti i bio jedan od direktora Nuklearne elektrane Krško, i danas je živ. Povijest se valjda ne može mijenjati: postojali su i partizani i Pirgo, kao što postoji i Papuk, na kojem se sve to odigralo.«

Anđelka Martić, Feral Tribune, 26.4.2003.

Svim malo starijim, predtuđmanovskim generacijama, Ježurka Ježić i njegove domoljubne avanture u stihu dio su emocionalne prtljage, nostalgična uspomena na najranije dane. Ćopićevi »Ježeva kućica« i »Orlovi rano lete«, s »Vlakom u snijegu« i »Družbom Pere Kvržice« činili su tvrdu jezgru exjugoslavenske dječje literature. No, dolaskom nacionalne demokracije, starog lovca Ježurku (kao i »Pirga« Anđelke Martić) snašla je teška sudba; iz dječje lektire izbačen je direktno na smetlište historije, prepušten da bespućima povijesne zbiljnosti sam povazdan luta.

Dnevnopolitičkim rječnikom rečeno; Ježurka je postao prognanik. Zašto ga tako huda sudba snađe: za razliku od onih probisvjeta vuka, mede i svinje, on je imao svoj topli i skromni dom. Odgovor je jasan: upravo zato. Iz kućice su ga, kao uostalom i druge prognanike i izbjeglice, izbacili upravo oni koji bi svoj dom za ručak dobar svakome dali.

Dejan Kršić, Jutarnji list, 15.3.2003.

Kartografija knjigocida


Želim znati više:

Ante Lešaja: KNJIGOCID – UNIŠTAVANJE KNJIGA U HRVATSKOJ 1990-ih, Profil knjiga d.o.o. i Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2012.

Nikola Mokrović: Osvrt na Knjigocid, Politička misao, god. 49, br. 4, 2012, str. 264-269

Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas – Ante Lešaja, Documenta

Sanja Horvatinčić: Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj, doktorska disertacija, Zadar, 2017.

error

Enjoy this blog? Please spread the word :)