Mundaneum je arhivski centar i izložbeni prostor Federacije Valonija-Bruxelles. Tijekom prve polovice 20. stoljeća, nastao je kao međunarodna institucija posvećena znanju i općem bratstvu, a postalo je univerzalni dokumentacijski centar. Nakon boravka na nekoliko lokacija u Bruxellesu, uključujući Palais du Cinquantenaire, njegove se zbirke sada čuvaju u Monsu. Dokumentarna baština unutar njegovih zidova sastoji se od osobnih arhiva osnivača, knjiga, pojedinačnih dokumenata, plakata, razglednica, staklenih ploča, novina, fotografija i arhiva koji se u osnovi odnose na pacifizam, feminizam i anarhizam. Osnivači Mundaneuma su bili Paul Otlet i Henri La Fontaine.
Iz Mundaneum arhiva za ovu priliku kustosica Stephanie Mainfroid odabrala je reprezentativne radove koji nam najbolje mogu predočiti djelovanje pacfističkog pokreta u Belgiji.
Veliki majstori (arhitekti) arbitraže i mira (reprodukcija slike Henrija Dangera objavljenog u istoimenoj brošuri Quesnela)
Paris, 1898
Mundaneum (Mons)
Slava vojnih junaka i ratovi bili su predmet umjetničkih prikaza tijekom povijesti. Domovina radije evocira i slavi pobjedu, nego mir. Ansbert Labbé, francuski trgovac i amater, član Francuskog društva za arbitražu među narodima, pokrovitelj je ovog djela umjetnika Henrija Dangera.
U ovoj kompoziciji klasične i drevne inspiracije koja je predstavljena na Pariškom salonu 1898. godine, predvodnici pacifističkog pokreta okupljaju se u imaginarnom prostoru u kojem se miješaju stvarnost i fikcija. Prikazana je i ženska pacifistkinja, Bertha Von Suttner, uspješna austrijska autorica romana Die Waffen Nieder! (Položite oružje!), prevedenog na mnoge jezike. Upravo je pod njenim osobnim utjecajem Alfred Nobel odlučio ustanoviti nagradu posvećenu miru, Nobelovu nagradu za mir. Bila je prva žena koja je dobila ovu nagradu 1905. godine.
Projekt ilustracije za naslovnicu časopisa International Peace Bureau (IPB) magazine, Mirovni pokret
Gisbert Combaz (illustrator) 1869-1941
Belgium, 1912
Mundaneum (Mons)
Krajem 19. stoljeća organizirane su brojne pacifističke konferencija širom Europe pa je rastao i broj pacifističkih organizacija. Međunarodni mirovni ured (IPB), osnovan je 1891. godine i jedna je od najstarijih pacifističkih institucija. U svrhu promicanja ideala mira bavili su se propagandom i redovito informirali javnost, objavljivali časopise i novine. U to je vrijeme državni imperijalizam bio kredo europske i međunarodne diplomacije zbog njihove težnje za očuvanjem teritorija i bogatstva. IPB objavljuje Pokret za mir, koji sadrži snažne slike sa porukom pacifizma. Belgijski umjetnik Gisbert Combaz, profesor u Školi za dekorativne umjetnosti u belgijskoj prijestolnici Bruxellesu, izrađuje brojne ilustracije za knjige, časopise i razglednice. U projektu Pokret za mir doprinosi pacifističkom radu kompozicijom u stilu Art Nouveau. Tipični chiaroscuro cvjetni stil, pojačava specifičnu poruku mira kroz povezivanje i suradnju.
A World Centre [Un centre mondial]– Svjetski grad
Hendrik Andersen
Pariz, 1913
Mundaneum (Mons)
Ambicija osnivača Mundaneuma bila je i fizička realizacija njihovih ideja. Politički program sastavljen u okviru Unije međunarodnih udruga povezuje urbanu dimenziju s projektom Svjetskog grada. Hendrik Andersen, američki kipar, prvi je strani partner u ovom projektu. U klasičnom stilu, izgrađen oko komunikacijskog tornja, grad se otvara u luci. Svaka četvrt utjelovljuje aktivnost prema sljedećim kategorijama: industrija, znanost, umjetnost, religija i trgovina. Ideja mira je žarišna točka u projektu grada. Nekoliko djela i monumentalni planovi ovog utopijskog grada nalaze se u Villi Hélène u Rimu, u blizini Piazza del Poppolo.
Mnogi su se arhitekti pridružili projektu Svjetskog grada. Među njima značajan doprinos dao je i Le Corbusier (vidi Zakladu Le Corbusier).
Ne dajte svojoj djeci male vojnike
Pensée et action / Albert Daenens (illustrator)
Bruxelles, no date
Mundaneum (Mons)
Nakon Prvog svjetskog rata pod vodstvom Lige naroda, napori za obrazovanje najmlađih bili su bitna tema. Ideja antimilitarizma osnažena je zbog ogromnog broja izravnih žrtava sukoba, ali i zbog doprinosa anarhističkog pokreta. Ova politička struja stavlja u centar pojedinca i odbacuje sve oblike vlasti, uključujući i vojsku. U Belgiji, nakon drugog svjetskog rata, Hem Day čiji je pseudonim Marcel Dieu (Dieu je Bog na francuskom) pokreće grupu Pensée et Action (Misao i akcija). Ovu razglednicu je umjetnik Albert Daenens izradio u međuratnom razdoblju za potrebe njemačkog dnevnika Der Syndikalist 1931. godine. Umjetnik je također pridonio pregledu belgijske avangarde Haro.
Na ovoj razglednici predstavljen je ratni prizor, a u njemu je igračka bubnjara koja jedina stoji uspravno. Fernand Buisson je o ovome rekao: “Majka mora djetetu rano usaditi ideju da je oružje – sablja, puška, top, da je oružje instrument na koji trebamo gledati istim očima kao što smatramo dvorac Chillon instrumentom mučenja koji je korišten prije nekoliko stoljeća … A kada tisuće gledatelja prestanu posjećivati vojne parade, kada, umjesto da se divite tituli i epoleti, budete navikli dijete da kaže za sebe: “Uniforma je predaja, a svaka je predaja sramotna, bila ona uniforma svećenika ili vojnika, suca ili lakeja”, tada ćete poduzeti korak prema mišljenju … “.
Crtež je napravljen na natječaju za razglednice za CNFB 1913. godine
Ernest Faut. Mundaneum (Mons)
Belgian National council of Women
Početkom 20. stoljeća u Belgiji, povećana je uključenost žena i njihovo djelovanje u pacifističkim udrugama. Léonie La Fontaine dijeli pacifističke uvjerenja sa svojim bratom Henrijem La Fontaineom. Pridružila se belgijskom feminističkom pokretu 1892. u Belgijskoj ligi za prava žena i sudjelovala u stvaranju Nacionalnog vijeća žena (CNFB) 1905. godine. Ubrzo je pokazala interes za rad u pacifističkoj sekciji koju je predstavljala u Međunarodnom vijeću žena. U dogovoru sa svojim bratom ona organizira svake godine 18. svibnja mirovne zabave u školama u Bruxellesu, radi obilježavanja godišnjice mirovne konferencije koja se održala 18. svibnja 1899. u Haagu. 1913. godine organizirala je natjecateljsku izložbu razglednica u CNFB. Ernest Faut (1879-1961.), belgijski umjetnik, nudi nekoliko radova za natjecanje. Majka i sestra pozvane su uvjeriti supruga, brata i na kraju sina da postoji alternativa ratu. Dvije žene suočene su s vojnikom. Prvi ga zaustavlja u njegovoj namjeri. Druga utjelovljuje mir koji treba sačuvati.
Käthe Kollwitz, Poster Preživjeli
kolovoz 1923,
olovka u boji i kist, litografija sa urezivanjem (transfer)
Posljedice rata su mnogostruke u društvenom, političkom i ekonomskom pogledu. Život nakon rata više nije isti. Prvi svjetski rat je, poput Francusko-pruskog rata, promijenio društvo i njegovu temeljnu organizaciju. Käthe Kollwitz, njemačka umjetnica, odabrala je biti društveno angažirana kroz svoju umjetnost i tome je ostala posvećena tijekom svoje karijere. U svom radu osuđuje nepravde, siromaštvo i rat. Tema ovog djela je pojedinac od rata do rata. To se posebno odnosi na ovu ženu koje su izgubila dijete na ratištu u Velikom (Prvom svjetskom) ratu. Käthe Kollwitz je 1922. godine od Međunarodne konfederacije sindikata dobila narudžbu za plakat za prvi međunarodni antiratni dan 1924. U pismu svojoj prijateljici Beate Bonus-Jeep umjetnica je opisala ovo djelo za koje je u početku planirala koristiti temu pretposljednjeg lista serije »Rat« (»Majke«). Njezin ekspresionistički stil vrlo je crn i melankoličan u prikazu preživjelih i same scene na koju postavlja preživjele. Djeca su u prvom planu kompozicije, a osakaćeni i ranjeni su u pozadini. Njena politička opredjeljenja dovela su do toga da je u Berlinu 1930-ih bila izložena prijetnjama.
La Conférence (ilustracija objavljena u časopisu L’Assiette au beurre)
František Kupka (illustrateur)
Paris, 20. kolovoza 1904.
Coll. IHOES, Seraing (Belgium)
Izgradnja mira zahtijeva takve oblike međunarodnih i nacionalnih organizacija koji daju prioritet dijalogu i pravdi. Pregovori i multilateralni sastanci ključ su izgradnje mira kao i uspostava vladavine zakona u kojoj svi građani imaju pravo glasa. Manjine moraju biti ravnopravne pred državom, bez diskriminacije na osnovi religije, spola ili jezika. Pet godina nakon Prve Haške mirovne konferencije (1899.) koju je sazvao car Nikola II., javno mnijenje ostaje skeptično prema mirovnim konferencijama. Dati šansu miru nije lako. Na ovoj karikaturi češkog ilustratora Frantiseka Kupke mir ne uspijeva pokrenuti uspavane diplomate. U satiričnom časopisu Assiette au Beurre (Tanjurić za maslac) koji je izlazio od 1901. do 1936. godine aktualni politički događaji obrađuju se kroz burlesku. Časopis je bio više ljevičarski, ponekad i anarhistički, a okupljao je najpoznatije suradnike u Europi poput Kupke i Steinlena.
Naslovnica izdanja časopisa Pourquoi pas?
Od 18. prosinca 1913., objavljenog nakon najave Nobelove nagrade za mir Henrija La Fontainea
Ilustracija prikazuje Henrija La Fontainea tijekom objave Nobelove nagrade za mir. Ovaj crtež, koji se pojavio u jednoj od glavnih novina na belgijskoj političkoj sceni 20. stoljeća, uopće ne slavi dobitnika Nobelove nagrade, niti veliča mir. Mir je u lošem stanju i vrlo je krhak. Povjerenje u mir nije očito. Osjećaj slavlja potpuno je izostao. Primjetna je osamljenost i tuga. Godina 1914. dala je vrlo negativan zaključak naporima pacifista.
Esperanto for all (a new one) – Esperanto za svih
Amikajn Salutojn
Krajem 19. stoljeća razvoj međunarodnih odnosa i suradnja među narodima učvrstili su nadu u rušenje prepreka razumijevanju među narodima.
Međunarodni jezici igraju presudnu ulogu u ovom nastojanju da se ljudi zbliže. Ideja o novom međunarodnom jeziku koja omogućava bolje razumijevanje među narodima materijalizirala se u 19. stoljeću: glavni su Volapük, Ido i Esperanto. Esperanto, koji je 1887. stvorio Zamenhof, u sklopu pacifističkog pokreta, ubrzo je favoriziran i postao je međunarodni jezik. U Belgiji je bio donekle uspješan početkom 20. stoljeća. Ovaj jezik ne poznaje granice i ostaje alat za mir koji se lako može naučiti.
Prvi esperantski svjetski kongres održan je 1905. Okupio je gotovo 600 ljudi iz više od 20 zemalja. Promocija esperanta nailazi na entuzijazam koji se podudara sa slavljenjem ideje mira.
Prix Nobel de la Paix, Henri La Fontaine,
1913
“Postoji tehnika mira kao što postoji i tehnika rata. Tehnika organiziranja mira je sve što dotiče živote ljudi. Kako bi spriječili ljude da ratuju, stvorili smo organizaciju koja se zove Pravda za mir i razoružanje.” – Hanri La Fontaine
Henri La Fontaine, rođen u Belgiji (1854-1943), bio je pravnik međunarodnog prava. Ovaj pacifist radio je na postizanju svjetskog mira putem belgijskih i međunarodnih organizacija, posebno kroz Međunarodni mirovni ured, kojim je predsjedavao od 1907. godine do svoje smrti. 1913. godine dobio je Nobelovu nagradu za mir kao priznanje za svoj rad.
Druga ključna La Fontaineova djelatnost bila je borba za prava manjina. Sudjelovao je u stvaranju Belgijskog saveza ženskih prava 1892. godine. Kao član Laburističke stranke od njenog osnivanja, bio je jedan od prvih socijalističkih senatora Belgije 1894. godine. Radio je na uvođenju općeg biračkog prava, masovnog obrazovanja i radnih propisa. Strastveno se bavio bibliografijom pa 1895. godine s Paulom Otletom osniva Međunarodni ured za bibliografiju, budući Mundaneum.
Zbog rata, Henri La Fontaine nije bio u mogućnosti održati svoju mirovnu konferenciju.
“Per Orbem Humanitas Unita”, extract from the cover of the Atlas of Global Organisation (Encyclopedia Universalis Mundaneum) – UAI- International Union of Associations
1910.
Coll. Mundaneum- Mons
Paul Otlet i Henri La Fontaine osnovali su 1907. godine Središnji ured međunarodnih udruga (UIA) koji je postao sjedište Saveza međunarodnih udruga koji je izrastao iz velikog međunarodnog kongresa kojeg su organizirali 1910. godine. Njihov je cilj bio povezati i poticati neku vrstu koordinirane akcije između brzo rastućeg broja međunarodnih udruga raznih nevladinih organizacija, od kojih su mnoga imala sjedište u Bruxellesu.
Nakon 1910. godine, Otlet je počeo mnogo svoje energije usmjeravati u razvoj koncepta Cité mondial ili Svjetskog gradaa koji bi, uz podršku međunarodne zajednice, s vremenom mogao postati intelektualni i moralni kapital čovječanstva. Mnogi drugi poznati arhitekti toga vremena također su bili privučeni pokušajem pronalaska fizičkog prikaza Otletovih ideja o svjetskom gradu. Najpoznatiji među njima bio je Le Corbusier. Hendrik Andersen bio je prvi arhitekt koji je radio na ovoj ideji.
Zahvaljujući ovoj organizaciji i njenom lobiju, Belgija je bila prva zemlja u kojoj su nevladine udruge bile zakonom priznate. Međunarodni centar u Bruxellesu – Mundaneum ili Svjetska palača – bio je presudan za razvoj međunarodnog života u 20-ima i 30-ima.
