Brisanje Juge

Rijetke su države koje se srame vlastite prošlosti do te mjere da je posve izbrišu. Razumijevanje grešaka iz prošlosti važno je za bolje planiranje budućnosti. Dobar primjer su Italija ili Njemačka gdje postoje posebni TV kanali posvećeni povijesti pa tako i njihovim svjetlim ili mračnim razdobljima. Nema nikakvog prikrivanja zločina ili izbjegavanja odgovornosti. Emisije rade povjesničari, često i različitih pogleda na uzroke ili interpretacije povijesnih činjenica. Hrvatska se odlučila za drugu strategiju – brisanje 45 godina života naših građana.

Hrvati su kao narod imali “privilegiju” živjeti u dvadesetak država. Nakon što smo u epskoj migraciji došli na obale Jadrana (iako i tu ima dosta dvojbi – genetska istraživanja to baš i ne potvrđuju) formirane su kneževine pa potom i ranosrednjovjekovna hrvatska država, no samostalnost smo rano izgubili i nakon toga smo bili dio Bizanta, Franačke, Ugarske, Habsburške monarhije, Austro-Ugarske, Dubrovačke Republike, Osmanlijskog carstva, Mletačke republike, Napoleonovih Ilirskih pokrajina, Kraljevine Italije, NDH, Kraljevine SHS, pa od 1929. Kraljevine Jugoslavije. I onda dolazimo do famozne Jugoslavije. Naravno riječ je drugoj Jugoslaviji, Titovoj Jugoslaviji, socijalističkoj Jugoslaviji (u više inačica – Demokratska Federativna Jugoslavija, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija).

Socijalistička je Jugoslavija u ratna vremena devedesetih bila označavana kao »bivša Jugoslavija«. To je imalo smisla jer su Srbija i Crna Gora – stvorile posljednju Jugoslaviju, Saveznu Republiku Jugoslaviju. Ubrzo se umjesto »bivša Jugoslavija« počelo govoriti o »bivšoj državi« ili »bivšoj državnoj tvorevini«. A o bivšim građanima Jugoslavije kao o “ljudima sa ovih prostora”. Jedini pojam u kojem je Juga još široko prisutna je paradoksalno – jugonostalgija. Pri čemu je zabavno usporediti objašnjenje istog pojma na Wikipediji kod naroda “bivše Juge”, od nezainteresiranih Slovenaca, rezolutno negativnih Hrvata, blago pozitivnih Srba i posve pozitivnih Bošnjaka. Biti jugonostalgičar (inače pojam je prof. Slaven Letica pronašao u jednom osječkom govoru Vladimira Šeksa) je u Hrvatskoj poseban krimen, iako u većini slučajeva nitko ne žali za bivšom državom, već za osjećajem socijalne sigurnosti i pravde koju je pružala.

Kako bi se proces tranzicije od “komunističke istine” ka “novoj interpretaciji povijesti” ubrzao primjenjenja je stara metoda »damnatio memoriae«, prisilni državno naređeni povijesni zaborav, odnosno protjerivanje nekoga iz javne uspomene. Izvorno je to bila posmrtna kazna koju je rimski senat izricao nekoj osobi zbog zločina koje je taj čovjek počinio prema rimskoj državi, mada i za to tumačenje postoje dvojbe. Službeni je stav hrvatske politike da je Socijalistička Jugoslavija nešto najgore što se Hrvatima dogodilo u cijeloj našoj povijesti, u njoj nije bilo apsolutno ništa što bi se moglo opisati kao pozitivno, stoga je zasluženo eliminirana iz javnog diskursa. Ta teza je najblaže rečeno apsurdna jer su nedvojbeno Hrvati puno gore prolazili pod svim na početku nabrojanim državama i vladarima, sistemski je zatiran naš ekonomski, društveni i politički razvoj, provođene su brutalne mađarizacije, taljanizacije, germanizacije i ostale “zacije”. Mijenjani su hrvatski nazivi mjesta i zabranjivana povijest. Uglavnom, posljednjih smo 1000 godina bili bazen jeftine (ili besplatne) radne snage i vojnika koji su ginuli za tuđe interese. Takva povijest se tek po prvi put promijenila 1945. godine stvaranjem “nove” Jugoslavije kao zajednice ravnopravnih naroda gdje je Hrvatska postala republika kao dio federacije.

Izborni okruzi u Austro – Ugarskoj (izvor:Wikipedia)

Posebno je bizaran odnos prema Austro-Ugarskoj, gdje se prema toj državi u javnom prostoru gaji neka vrst austronostalgije kroz tezu da je “to bila posljednja uređena država na ovim prostorima”, iako su baš Hrvati u toj državi gadno nastradali posebno u 19. i 20. stoljeću. Uostalom Ilirski pokret nije nastao zato jer nam je tamo bilo super, i nismo bez razloga nakon kaosa prvog svjetskog rata pohitali u stvaranje nove južnoslavenske države. Baš su hrvatski intelektualci bitno doprinjeli toj ideji objedinjavanja slavenskih naroda u samostalnoj državi. Jugoslavija je izgrađena na ideji da u njoj južni Slaveni neće ostati slabi i podijeljeni narodi. Ujedinjeni u Jugoslaviju ne bi bili lak plijen imperijalnim silama. No, ni ta “prva” ili “stara” kraljevina Jugoslavija, nije omogućila realizaciju hrvatskih težnji za pravednijom državom, upravo suprotno – vrlo brzo se pretvorila u “tamnicu naroda” koja se raspala u vihoru drugog svjetskog rata kad je 1941. zapljusnuo i naše krajeve.

Dakle, država koja je izvukla Hrvate iz općeg siromaštva i omogući pristojan standard života za prosječnog radnika, koja je omogućila da se zaostala poljoprivredna država pretvori u industrijsku, da se eliminira nepismenost, da se radikalno poboljša zdravstveno stanje nacije i iskorijene endemske bolesti (životni vijek je produžen za skoro 20 godina), koja je omogućila da milijuni stanovnika iz blatnjavih potleušica pređu u gradske stanove, i u kratko vrijeme stekne značajna međunarodna pozicija i ugled u svijetu – nesmije se spominjati. U brojnim povijesnim brošurama ili turističkim propagandnim materijalima, nema razdoblja od 1945. do 1990. (negdje čak nema razdoblja od 1918. do 1990.), ništa se nije dogodilo, ništa nije izgrađeno – ni tisuće tvornica, ni milijuni stanova, ni stotine radničkih odmarališta), nema Jugoslavije, ukazuje zapravo na strah i nedovoljnu uvjerenost u snagu vlastitog nacionalnog identiteta. Toga nema nigdje u svijetu i zaista smo jedinstven slučaj.

Jugoslavija – industrijska država (Izvor:Facebook)

Nema nikakve dvojbe da je Jugoslavenska verzija socijalizma bila autokratska. Da je državom vladala Komunistička partija, često i željeznom rukom. Da su nakon drugog svjetskog rata počinjeni brojni zločini i pogubljenja suradnika okupatora bez suđenja. Da nije postojala demokracija u današnjem obliku. Da je postojala želja većinskog srpskog naroda za dominacijom nad drugima. Da je stalno prolazila kroz ekonomske krize i povremene nestašice dobara. No usprkos tome na temeljima te države (ljudima koji su se obrazovali u toj državi, koji su bili dio političkog sustva te države) nastala je i moderna Hrvatska. Nažalost za razliku od Čehoslovačke, Juga se raspala u krvavom sukobu. Upravo zato i ne možemo poput Čeha i Slovaka zajedno slaviti njeno osnivanje, ali je baš ne moramo ni izbrisati iz naše povijesti. Racionalan i smiren pristup interpretaciji povijesnih činjenica i održavanje kulture sjećanja jedini je zalog perspektivne budućnosti. Do sada u tome nismo uspjeli, i zato i danas, 30 godina nakon raspada Jugoslavije, i dalje se bavimo istim temama i istim prijeporima, kao u nekom beskrajnom danu koji se stalno ponavlja.

Želim znati više :

Slaven Letica: Jugoslaveni danas i ovdje

Nenad Radičević: Jugoslavija – tamnica naroda ukinuta, tamničari nisu

Dubravka Ugrešić: Esej koji putuje već pune 23 godine

error

Enjoy this blog? Please spread the word :)